Ljubavi i tlapnje Ive Tartaglie

Po starom hrvatskom običaju vremenski razmak od održavanja nekog simpozija do publiciranja njegovih radova obuhvaća dvije do tri godine, ako ne i više. To je bilo i u slučaju Međunarodnoga znanstvenog skupa pod naslovom Ivo Tartaglia: političar i intelektualac, održana od 23. do 24. rujna 2013. u Splitu, a zbornik njegovih radova objavio je Književni krug Split pod urednikovanjem Aleksandra Jakira i Marijana Buljana 2016. No bolje ikad nego nikad, što posebno vrijedi za taj zbornik. Knjiga obuhvaća priloge tridesetak autora s temama o političaru i intelektualcu Ivi Tartaglii (1880–1949), poznatom odvjetniku, zanimljivom kritičaru kulturnih zbivanja, zaslužnom gradonačelniku Splita, izdavaču Jadranskog dnevnika, kratkotrajnom i zlosretnom banu Primorske banovine, talijanskom zatočeniku, sudioniku NOB-a i pri kraju života žrtvi jugokomunističke represije. Za Tartagliu može se reći da je prošao krivudav politički put od idealističkoga Jugoslavena (čak i onda kad to nije smio biti, u vrijeme monarhističke diktature) preko približavanja demokratskoj Hrvatskoj seljačkoj stranci do suradnika partizanskoga pokreta, koji ga je u komunističkoj Jugoslaviji, kao neograničena vlast, osudio bez ikakva razloga na sedmogodišnju robiju u Lepoglavi, na kojoj je ubrzo umro, a da njegovoj rodbini nije bilo omogućeno da prije isteka kazne preuzme njegove zemne ostatke. Toliko o humanizmu tadašnje Titove vlasti.

Sanjanje jugoslavenske Arkadije

Tartaglia pripada među one dalmatinske Hrvate koji su ne samo iz opravdana straha od talijanskih presezanja za našim jadranskim područjem nego i iz nekakva čudnog idealističkog i neosnovanog uvjerenja vjerovali u mogućnost ostvarenja jugoslavenske nacionalne zajednice na ravnopravnoj osnovici, a da pritom nisu mnogo znali što je velikosrpska politika, i uopće kakvi su javni i pritajeni sadržaji srbijanske političke kulture od vremena osmanskih osvajanja pa do stvaranja Kraljevine Jugoslavije, kulture koja se u mnogočemu razlikovala od one zapadnjačke u Hrvata, Slovenaca pa donekle i prečanskih Srba. Oni su zdušno prihvatili nešto što osim ponavljanja ispraznih tvrdnji nije postojalo, tzv. narodno jedinstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, jugoslavenstvo kao zajedništvo sudbine, povijesti, kulture i uljudbe, Jugoslaviju kao jedino moguće rješenje hrvatskoga pitanja, da bi se pri kraju života mnogi, ali ne svi, otrijeznili od tih životom demantiranih tlapnja. Takvo jugoslavenstvo ni danas nije mrtvo, pojavljuje se doduše u karikaturnim oblicima i malim količinama, ali ipak nije bezopasno. Možda bi trebalo biti predmet mnogo opsežnijega simpozija.

Vrijednost je ovoga zbornika i u tome što donosi radove vrlo potkovanih autora, iz kojih se vidi u kakvu su se teškom društvenom i bijednom materijalnom stanju nalazili Split i Dalmacija ne samo u Tartagliino vrijeme nego i prije toga, što će reći da se vidi koje je on korisne promjene ostvario ili barem pokušao ostvariti kao gradonačelnik i ban. Ipak, Dalmacija u austrougarsko doba nije bila baš tako nazadna kako su je prikazivali protivnici dvojne Monarhije, agitirajući za jugoslavensko rješenje. Po dokazima njemačkoga povjesničara  Konrada Clewinga u Austro-Ugarskoj bilo je siromašnijih pokrajina od Dalmacije; s druge pak strane ona je bila jedna od žrtava dugovječne stagnacije bečke politike, koja nije uviđala žurnost rješavanja nacionalnoga pitanja barem u obliku trijalizma, ali komu su kumovali najviše Mađari sa svojom uskom nacionalističkom politikom. To je u Istri i Dalmaciji „uzgajalo“ jugoslavenstvo u upravo iracionalnom obličju, jer njegovi nositelji nisu imali pojma kako je jednonacionalna Srbija žestoko proganjala svoje manjine, brojčano itekako velike, pa zašto ne bi onda i nesrpske narode zapadno od Drine, snatreći da će se s „braćom“ Srbijancima izvrsno sporazumjeti čak na temeljima hrvatskoga državnog prava, što se ubrzo pokazalo fatalno krivim. Ne smije se zaboraviti da su prije bujanja hrvatskoga jugoslavenstva bili poznati Starčevićevi spisi o sveobuhvatnom hrvatstvu, Pavlinovićevo udaljavanje od jugoslavenstva u korist hrvatstva, Srbobranov pamflet Do istrage vaše ili naše, Garašaninovo Načrtanije i strana izvješća o etničkom čišćenju u Srbiji (izbacivanju Turaka iz gradova) i progoni Arnauta na Kosovu. Sve su to naši „idealistički“ Jugoslaveni prespavali sanjajući nekakvu jugoslavensku Arkadiju.

Recenzentu nije bilo lako odabrati najvrednije radove zbornika jer ih je mnogo, no to mora učiniti i posebno pohvaliti „virtualnu izložbu“ Gorana Borčića pod naslovom Split u doba načelnika dr. Ive Tartaglie (1918–1928), u kojoj je s vrlo informativnim tekstom i brojnim originalnim fotografijama dočaran tadašnji Split, koji se počeo pretvarati od manjeg građansko-seljačkoga gradića u pravu dalmatinsku metropolu, pogotovo nakon što je otpao Zadar kao glavni grad austrijske krune. Tomu se s istom kakvoćom pridružuje studija Stanka Piplovića o javnim gradnjama u Splitu i Primorskoj banovini za uprave Ive Tartaglie. On je mnogo napravio za Split tijekom desetogodišnjega načelnikovanja, ali nije bio takve sreće postavši banom Primorske banovine. Naime, Tartaglia posredovanjem svojih veza u Beogradu nije postigao onoliko u korist Banovine koliko je zamišljao; tamošnja su obećanja i tada bila ludom radovanja, pa je ubrzo dao ostavku na svome položaju,  shvativši da je srbijanski centralizam jači od njegovih zamisli kako bi banovine trebale imati veće ovlasti. U studiji o tome Marijana Čipčića vidi se da je imao i neke uspjehe, posebice u kulturi, prosvjeti i zdravstvu, no ni izdaleka koliko je bilo potrebno. To razočaranje pomalo ga je počelo udaljavati od integralnoga jugoslavenstva u smjeru približavanja Mačekovu HSS-u. Prema mišljenju Aleksandra Jakira, upravo razočaranjem beogradskom politikom glede ekonomskih očekivanja i sve većim uspjesima HSS-a u Dalmaciji zaokruženo je konstituiranje hrvatske nacije u tadašnjoj Jugoslaviji, što je uslijedilo sa zakašnjenjem, ali je bilo čvrsto i trajno, kako se vidjelo tijekom Hrvatskoga proljeća (1970–71) i u nedavnom Domovinskome ratu: Dalmacija je postala kula hrvatstva, što joj i pripada kao kolijevci hrvatske državnosti.

Sve da Tartaglia i nije bio politički Jugoslaven i kao takav danas ne baš važan javni djelatnik,  ostao bi zabilježen kao hrvatski intelektualac i autor s kulturnim ambicijama svojim prilozima u zagrebačkom časopisu Nova Evropa i splitskom Jadranskom dnevniku (autori Anita Karin i Marijan Buljan). Nova Evropa Milana Ćurčina bila je na liniji jugoslavenstva, ali ne onoga grubog diktirana u Beogradu, pri čemu je Tartaglia tražio rješenje hrvatskoga pitanja putem demokratizacije Jugoslavije. Danas to izgleda iluzornim, no u ono vrijeme imalo je pristaše među nekim važnijim hrvatskim i u manjem broju srpskim intelektualcima. Tartagliin Jadranski dnevnik bio je odgovor na pisanje splitskog Novog doba, novina koje su se oportunistički priklanjale svim režimima, pa i jugounitarističkome; sličnosti sa sadašnjim stanjem nisu slučajne. Polemika između ta dva dnevnika (u Splitu su povremeno izlazila četiri!) ponekad su prelazile granice dobra ukusa. Tartaglii se predbacivalo sudjelovanje u jednoj talijanskoj tvrtki, ali i pripadnost masonstvu, što se smatralo izdajom; sličnosti sa sadašnjim polemikama u hrvatskim tiskovinama također nisu slučajne.

Grgur Ninski
u poslijeratnom Splitu

Posebno je zanimljiva Tartagliina uloga u svezi sa smještajem kipa Grgura Ninskoga, koji je dobio mjesto na Peristilu, povijesno opravdano, ali estetski sasvim promašeno, jer je bio prevelik za taj relativno malen i jedinstveno lijep Dioklecijanov trg. S Grgurom Ninskim bile su povezivane ideološke tvrdnje o njegovoj „južnoslavenskoj ulozi“ u protivljenju Rimu, nešto slično Krležinu „uzdizanju“ bogumila u preteče jugoslavenstva, od čega su ga poslije pametniji odvratili. Tanja Zimmermann izvrsno objašnjava taj promašaj u opisivanju uloge ninskoga biskupa, ali poslije talijanskog uklanjanja kipa i natezanja nakon rata glede njegova lociranja pobijedilo je jedino pravo rješenje: spomenik je postavljem ispred Zlatnih vrata, premda se tomu protivio Ivan Meštrović, tada u američkom egzilu. Danas je Grgurov spomenik motiv fotografiranja brojnih, uglavnom azijskih turista, no uz Marulićev i Tuđmanov kip pripada u prepoznatljive arhitektonske naglaske središta Splita.

Čitajući ulomke iz novina i službenih proklamacija u ovoj knjizi u povodu priključenja hrvatskih zemalja kraljevskoj Jugoslaviji, začuđuje sila euforija koja naveliko podsjeća na propagandistički šund komunističke Jugoslavije. Koliko je samo gromoglasnih riječi palo u povodu smrti Petra Karađorđevića I,  kralja koji je uživao veliku popularnost u Srbiji (zvan od milja čika Pera), ali za Hrvatsku nije bio važan jer je njegove „poslove“ tijekom Prvoga svjetskoga rata i poraća obavljao prijestolonasljednik Aleksandar, prilično nasilan tip i budući diktator. Tartaglia i njegovi govorili su da Aleksandar nije dobro upućen u prilike na terenu, slične isprike čule su se i glede Josipa Broza Tita. U Tartagliinu krugu ushićeno se glagoljalo o zahvalnosti srpskoj vojsci i dinastiji Karađorđevića i onda kad se znalo koliko su zločina počinili u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. Zanimljivo je da su gotovo svi tada vodeći jugoslavenski nacionalisti i nakon pobjede komunista, da navedemo samo neke, kao Ivo Andrić, Aleksandar Belić, braća Anđelinovići, Milan Ćurčin, Joza Kljaković i Josip Smodlaka, mnogo bolje prošli nego Tartaglia; njima je oprošten reakcionarni rojalizam. Tko je tada znao da je Ivan Ribar, formalno drugi čovjek u jugoslavenskoj vladajućoj hijerarhiji tijekom i poslije rata, bio u Kraljevini Jugoslaviji potpisnik zloglasne Obznane, kojom je bila zabranjena i Komunistička partija Jugoslavije. Očito su crni i crveni Jugoslaveni Tartaglii najviše zamjerili njegovu posljednju okrenutost hrvatstvu, ali kako piše u ovoj knjizi, osuđen je i radi toga što su neki htjeli zgrabiti njegovu bogatu biblioteku koju je ostavio Sveučilišnoj knjižnici. Glave su padale i zbog manjih političkih „grijeha“.

Tragični završetak

Tartaglia je bio učlanjen u dvije masonske lože, kojih je članstvo velikim dijelom bilo privrženo kralju Aleksandru, zagovarajući, među ostalim, naglašeni laicizam u inače vrlo klerikalnoj hrvatskoj sredini. Naš junak napušta framazunstvo kao mačekovac u sukobu s jugoslavenskim nacionalistima koji su tu prevladavali. Prema popisima članova masonerije u Jugoslaviji (o kojoj je mnogo pisao Ivan Mužić), na čelu braće nalazio se Aleksandar Karađorđević, a od Hrvata odmah iza njega Ivan Meštrović (autori priloga Zlata Živaković-Kerže i Branko Šömen).

Pri kraju Zbornika o Ivi Tartaglii govori se o njegovoj ljubavi prema književnosti i likovnoj umjetnosti, velikoj privatnoj knjižnici (bio je bibliofil) i srbizmima u njegovu hrvatskom jeziku (autorice Anđela Milinović, Ana Penjak i Ivanka Kuić). Glede srbizama ne treba mu  previše zamjeriti jer su tada bili uobičajeni među našim političkim Jugoslavenima, ali i šire, primjerice Antun Gustav Matoš, inače veliki pravaš, donio ih je nemalen broj iz Beograda, u koji je pobjegao kao austrijski dezerter. Tko želi upoznati našega protagonista kao čovjeka pera, treba posegnuti za knjigom Izabrani spisi Ive Tartaglie koju su uredili Aleksandar Jakir i Norka Machiedo-Mladinić, pa će se osvjedočiti o velikoj lepezi njegove intelektualne znatiželje, tako rijetke među hrvatskim političarima.

Zaključno možemo ustvrditi da je životni, politički i intelektualni put Ive Tartaglie većim dijelom bio tragičan, prema onoj mnogo htio, mnogo započeo…, ali dodajmo našu, mnogo toga do kraja ne dovršivši. Dugo vremena nereflektirano zarobljen neostvarivom idejom jugoslavenskoga zajedništva prekasno se približio svehrvatskom HSS-u, da bi u ratu završio u talijanskom zatočeništvu nastojeći poslije toga u jednom neobjavljenom rukopisu čak hvaliti Titovu politiku prema onoj Mi tuđe nećemo, no svoje ne damo! (naslov teksta) što ga nije spasilo od komunističkih progona koji su ga kao teško bolesna čovjeka napravili hrvatskim mučenikom. U tome je bio jedan od mnogih, no on je svoje zablude na kraju života osjetio kao veliku osobnu tragediju u društvenoj izolaciji i duševnoj depresiji, pa bi i to trebalo uzeti u obzir ocjenjujući ga kao kompletnu osobnost izrazito intelektualna političara u hrvatskoj sredini, gdje su politički talenti takve vrste vrlo rijetki.